Rafinisani bijeli šećer već godinama ima lošu reputaciju, zbog čega su se mnogi koji vode računa o svojem zdravlju okrenuli drugim, prirodnim vrstama naizgled zdravih zaslađivača poput meda, sirupa agave ili javora, ali čini se da ni oni nisu najbolji izbor
Poznato je da je rafinisani bijeli šećer visokokalorična, a nutritivno slabo vrijedna namirnica.
Ujedno je i industrijski visokoprerađen, što znači da se u procesu proizvodnje nerijetko koriste hemikalije.
Previše šećera i kod zdravih ljudi povećava izglede za razvoj dijabetesa. Brzinu kojom glukoza iz namirnice dolazi u krv nazivamo glikemijskim indeksom (GI). Što je GI neke namirnice veći, apsorpcija glukoze je brža pa je ta namirnica nepogodnija za dijabetičare, ali najčešće i manje preporučljiva za zdravu populaciju, prenosi “Jutarnji“…
Alternativni zaslađivači
Pregled popularnih alternativnih zaslađivača kao zamjene bijelom šećeru pokazao je nimalo ohrabrujuće rezultate.
Sirup agave znatno je slađi od šećera, što znači da je pri zaslađivanju namirnica ili napitaka potrebna manja količina. Najbolje ga je koristiti u žitaricama, kod pirjanog voća i u konditorskim proizvodima.
Međutim, ovaj zaslađivač primarno sadrži fruktozu ili voćni šećer koji može poremetiti rad metabolizma ako se konzumira u većim količinama. Usto se lijepi za zube i utiče na pojavu karijesa.
Javorov sirup je gusta tekućina zlatne do tamnosmeđe boje koja se koristi za zaslađivanje deserata, milkshakeova, palačinki i belgijskih vafla.
Iako je puno skuplji i ukusniji od običnog bijelog šećera, njegov je glavni sastojak sukroza, hemijski identična konzumnom šećeru.
Spomenute sirupe koristile su drevne civilizacije širom svijeta (agave u Meksiku, datulje na Orijentu, javor u Kanadi). Sirupi su relativno kalorični, ali znatno manje od saharoze, a slično kao med.
Kokosov šećer, poznat i kao palmin šećer ili šećer kokosove palme, jedan je od najpopularnijih zaslađivača u kulinarstvu. Manje je sladak od konzumnog šećera, a njegov okus podsjeća na karamel.
I ova vrsta šećera sadrži veliku količinu sukroze, uz nešto fruktoze i glukoze (voćni i grožđani šećer). Jedna od njegovih prednosti je to što ne utiče na povećanje nivoa šećera u krvi ili glikemijski indeks, ali nema dovoljno naučnih dokaza da se potvrde ove informacije.
Med se primarno sastoji od fruktoze i glukoze. Njegov tekući sastav ne znači da sadrži manje kalorija od šećera. Zbog konzistencije se lijepi za zube i rezultuje većim brojem karijesa na zubima od običnoga bijelog šećera.
Upravo zbog raznovrsnog sastava tj. omjera glukoze i fruktoze, različite vrste meda imaju i različite glikemijske indekse (najmanji GI ima med bagrema, pa je i najpogodniji za dijabetičare). Iako je vrlo kaloričan (oko 300 kcal/100g) pa ga treba pažljivo konzumirati, med je nutritivno vrijedan jer sadrži bjelančevine, enzime, organske kiseline, minerale, vitamine i elemente u tragovima, a znamo i za brojna ljekovita svojstva meda i drugih pčelinjih proizvoda.
Fruktoza ili voćni šećer u prirodnom stanju nalazi se u voću, povrću i medu, ali ona koju kupujemo u trgovinama kao zaslađivač najčešće se dobila od saharoze. Fruktoza je jednako kalorična kao i saharoza, ali je dvostruko slađa.
Međutim, bez obzira na prednosti, fruktoza se ne smatra najmudrijom zamjenom za šećer jer značajno opterećuje organizam pa posebno treba paziti kada ga konzumiraju djeca.
Nema komentara:
Objavi komentar